KAKO BI MOGAO DA SE ZAVRŠI RAT SA IRANOM? Ovo su TRI moguća scenarija! Izrael žestoko lobira za kopneni napad, Tramp već bio spreman da izađe iz KRVAVE IGRE?!
Politika na ivici rata, sposobnost da se neka država dovede na rub sukoba bez da u njega potpuno uplovi, bila je temelj diplomatije Hladnog rata, ali u našim drugačijim, nestabilnijim vremenima, kada je granica između državnih i nedržavnih aktera zamagljena, a oružje rata široko rasprostranjeno, svet je ove nedelje konačno prešao kritičnu tačku i sada je u slobodnom padu.
Prvih šest dana rata sa Iranom koštao je SAD 12,7 milijardi dolara, ali sada Pentagon traži čak 200 milijardi dolara za vojne potrebe. Cena nafte od 125 dolara po barelu više nije samo iranska ili ruska fantazija.
Krunski dragulj Katara, Ras Lafan - najveća svetska fabrika za tečni prirodni gas - možda se neće u potpunosti otvoriti narednih pet godina, uz gubitak od 20 milijardi dolara godišnje.
Druga potencijalno eksplozivna skladišta nafte u Zalivu, od Bahreina do Abu Dabija, izložena su iranskim jeftinim dronovima. Pritom treba dodati ljudsku cenu: 18.000 civila ranjeno je, a više od 3.000 ubijeno samo u Iranu.
Vlast u Teheranu, boreći se za opstanak, dugo je upozoravala da će u slučaju napada uzvratiti gađanjem američkih baza u regionu. Ipak, Donald Tramp, američki predsednik, delovao je iznenađeno kada se to dogodilo.
Otporan na decenije izolacije i osude, ajatolah Ali Hamnei, tadašnji vrhovni vođa, rekao je početkom februara: "Amerikanci bi trebalo da znaju da, ako započnu rat, ovog puta to neće biti lokalni sukob, već regionalni rat."
Iran je takođe upozorio da će nova faza sukoba početi ukoliko budu napadnuti energetski objekti.
Ali Laridžani, ubijeni iranski šef bezbednosti, to je izričito objasnio zalivskim državama i pokušao da ih ubedi da njihov nacionalni interes nije u tome da stanu na stranu Izraela.
Međutim, on je u sredu dobio "sahranu mučenika", baš kada je Iran napao Ras Lafan. Vlast u Iranu ne popušta u pogledu eskalacije rata, naprotiv, spremnost da ga dodatno eskalira smatra se njegovim najvećim oružjem.
Jedan iranski zvaničnik upozorio je ove nedelje: "Druge karte su pripremljene i uvešće se u sukob u pravom trenutku." Verovatno je reč o postrojenjima za desalinizaciju u Zalivu, centru krhkog ekosistema regiona.
Iransko rukovodstvo, koje nema šta da izgubi, ima asimetričnu prednost straha. Na primer, za Evropljane poput Đorđe Meloni, italijanske premijerke, glavni problem je recesija i masovni priliv izbeglica iz razorenog Irana.
Ona smatra da Evropa treba da se pripremi za zatvaranje granica. Podjednako, slanje mornaričkih brodova da ponovo otvore Ormuski moreuz predstavlja političku opasnost za evropske lidere.
Tramp sada možda poziva na "timsku akciju" za bezbednost moreuza, ali se od Evrope traži da eskalira rat o kojem nije konsultovana i čije je posledice predvidela.
U Beloj kući se kaže da je američki predsednik "besniji nego ikada". On se ljuti na evropske saveznike koje smatra neodlučnima i nezahvalnima, i na svoje MAGA kritičare.
Besan je na Tulsi Gabard, direktorku nacionalne obaveštajne službe, zbog svedočenja u Kongresu da Iran nije obnavljao postrojenja za obogaćivanje uranijuma, kao i na Džej Di Vensa, potpredsednika SAD, kroz čutanje koje govori mnogo više od reči.
Čak je i njegov ugled među populističkom evropskom desnicom pod pritiskom. Tino Hrupala, jedan od lidera nemačke Alternative za Nemačku, požalio se: "Tramp je počeo kao predsednik mira, završiće kao predsednik rata."
Još gore, savez SAD sa Izraelom, kamen temeljac od kojeg je rat pokrenut, stvara mu probleme sa zalivskim državama i otkriva razlike između izraelskih i američkih ciljeva.
Tramp tvrdi da ga Izrael nije konsultovao o napadu na gasno polje Južni Pars u Iranu, napad za koji su zalivske države tražile da se ne izvrši jer bi doveo do iranskih odmazdi.
- Rekao sam Benjaminu Netanjahuu nemoj to da radiš. Odlično se slažemo, sve je koordinisano. Ali ponekad će učiniti nešto iako mi se ne svidi, kažem mu: "Ne radimo to".
Ipak, ovo je bio drugi put u nedelji da se čini da Izrael ima drugačiju listu odobrenih ciljeva od SAD. U ranijoj fazi rata, Izrael je bombardovao četiri velika skladišta goriva oko Teherana, izazivajući padanje crne kiše u gradu.
Kako bi rat mogao da se završi?
Postoje tri opcije - dug i iscrpljujući sukob koji se završava kapitulacijom Irana, jednostrano Trampovo proglašenje pobede ili dogovor, veliki ili mali, regionalni ili bilateralni, širok ili ograničen, koji bi okončao borbe.
Za Sajmona Mekdonalda, bivšeg stalnog sekretara Ministarstva spoljnih poslova, pobeda SAD i Izraela ne bi trebalo da se odbaci.
- Iz onoga što vidim u Iranu, zemlja koja ostvaruje svoje ciljeve je Izrael. Netanijahu je lično bio opsednut Iranom celog života. Imao je bistu Čerčila u svom kabinetu i on mu je bio uzor. Čerčil je jedini koji je 1930-ih video pretnju od nacističke Nemačke i slično je video pretnju od Irana. Ovo je kulminacija plana tokom celog života. Možda će uspeti. Postoji mnogo pesimističkih prognoza o tome šta se dešava u Iranu. Izrael bi mogao da ostvari svoje ciljeve.
U drugoj opciji, Tramp bi mogao da proglasi pobedu i jednostavno se povuče, tvrdeći da je uništio ili smanjio sposobnost Irana da ponovo preti regionu. Bilo je trenutaka kada je Tramp delovao spremno na taj korak, tvrdeći da je uništenje iranske mornarice, nuklearnog programa, sigurnosnog aparata i lansirnih rampi balističkih raketa završeno.
Izrael, koji sada lobira za kopneni napad, ne bi imao izbora nego da prihvati njegovu procenu. Lokacija iranskog visoko obogaćenog uranijuma ostala bi nepoznata, a Ormuski moreuz, najužim delom svega oko 34 km širok, i dalje bi bio usko grlo za tankere.
To pretpostavlja da je Iran spreman da učestvuje u takvom razvoju događaja. Asli Ajdintašbaš, saradnica u Brookings Institution u Vašingtonu, rekla je za režim u Teheranu: "Došlo je do promene u režimu, ali ne do promene režima, i ta promena ide na gore, ka tvrđem, više nacionalističkom Iranskom korpusu revolucionarne garde koji deluje unutar decentralizovane komandne strukture."
Zapanjujuće je da su reformisti poput Muhameda Hatamija, bivšeg predsednika Irana, tvrdili da je ubistvo Alija Laridžanija umanjilo šanse za mir.
- Zapanjujuće je da oni koji su pod brutalnim napadom i ubistvom upravo oni koji, pored hrabre odbrane suštine nacije i države, mogu i žele da doprinesu dostojanstvenom miru ako takav put postoji - rekao je Hatami.
Poslednja opcija je deeskalacija praćena mirom. Taj mir mogao bi da bude takav da sve strane unapred vide "celokupnu koreografiju" - izraz koji ponekad koristi Džonatan Pauel, britanski savetnik za nacionalnu bezbednost.
Badr Albusaidi, ministar spoljnih poslova Omana, koji je posredovao u osam rundi razgovora između SAD i Irana, napisao je članak u časopisu Economist u kojem iznosi racionalnu viziju u kojoj sve strane u regionu mogu da osiguraju suštinski dogovor o nuklearnoj transparentnosti u okviru regionalnog ugovora o nenapadanju.
Ali Zaliv je podeljen oko toga šta predstavlja najveću pretnju: Izrael ili Iran. Spremnost Irana da žrtvuje ekonomije Zaliva pomaže mu da izgubi taj argument, čak i u Kataru i Turskoj, dve zemlje koje najviše mogu da uvere iransko rukovodstvo da pregovara.
Princ Fejsal bin Farhan, saudijski ministar spoljnih poslova, rekao je u četvrtak da je Iran pogrešno procenio ako je mislio da zalivske države nisu sposobne da odgovore na njegove akcije.
- Ono malo poverenja što je postojalo potpuno je uništeno, i to na više nivoa - rekao je.
Bez poverenja, razaranja će se nastaviti, a Iran će doživeti Novruz, bez ikakvog traga obnove.
Sve o ratu Amerike i Izraela protiv Irana možete naći OVDE.
(Kurir.rs/The Guardian/Preneo: V.M.)